GENERACIJSKA TRAUMA

GENERACIJSKA TRAUMA


Ako su naši roditelji doživjeli neku vrstu emocionalne traume od svojih roditelja, velika je vjerojatnost da će je, u slučaju da utjecaj te traume ne zacijele, prenijeti na nas.

„Sad mi je kristalno jasno da se ponašam kao svoja mama – isključim se, nemam koncentraciju slušati nešto što mi ne odgovara iako je važno, djeci namećem svoja pravila kao jedina moguća. A to zbilja ne želim jer znam koje posljedice njenog ponašanja ja trpim. Ne želim to prenositi dalje“, iskreno je rekla moja klijentica.

U psihoterapijskom poslu bavimo se osjećajima koji su se podigli na površinu sada, ali često su problemi nastali i prije našeg rođenja i duboko su ukorijenjeni u našem obiteljskom stablu. To se stručno zove generacijska trauma.

Što je uopće trauma u našem fizičkom, mentalnom i emotivnom svijetu? Trauma je iskustvo koje stvara štetu našem kapacitetu i izaziva osjećaj gubljenja kontrole nad situacijom. Može je izazvati jedan izuzetno uznemirujući događaj ili više blagih, ali ponavljajućih uznemirujućih iskustava, bilo da se radi o fizičkom, mentalnom ili emotivnom iskustvu.

Kad doživimo bilo kakvu traumu, imamo emocionalne i fizičke reakcije. Simptomi koji upućuju na to da je naš živčani sustav pod traumom su tjeskoba, problemi sa spavanjem, osjećaj nepovezanosti ili zbunjenosti, nametljive misli, povlačenje od drugih, anksioznost, osjećaj nemoći i mnogi drugi simptomi za koje naizgled nema fizičkog uzroka. U djece to, primjerice, može izgledati kao pokušaj izbjegavanja škole, bolovi u trbuhu, problemi sa spavanjem, prehranom, ljutnjom i traženjem pažnje na razne načine.

Ako su naši roditelji doživjeli neku vrstu emocionalne traume od svojih roditelja, velika je vjerojatnost da će je, u slučaju da utjecaj te traume ne zacijele, prenijeti na nas. To je zato što se generacijska trauma prenosi putem odnosa s roditeljima. Da bi priča oko traume bila još kompliciranija, ne radi se samo o prenošenju nasljeđa jednog od roditelja, nego oba. To se sve, naravno, događa nesvjesnim putem.

Neki od pokazatelja da se u našoj obitelji trauma dogodila su: obitelj nikad ne raspravlja o osjećajima i vidi osjećaje kao znak slabosti; obitelj je pretjerano u osjećajima i često u nekoj vrsti emocionalnog vrtloga; obitelj ima problema s povjerenjem i stalno je u sukobima s drugima; obitelj je pretjerano zaštitnički nastrojena prema svojoj djeci ili članovima obitelji čak i kad nema realne opasnosti; obitelj ima kruta pravila i mjerila za to što znači uspjeh; obitelj ima prelabava pravila i vlada kaos; obitelj ima člana koji fizički, emocionalno ili mentalno maltretira i zlostavlja druge; obitelj je u stalnom modu za preživljavanje; obitelj ima nezdrave granice u odnosima; obitelj ignorira i umanjuje probleme ili ih ne rješava na adekvatan način i sl. Pojednostavljeno, sve što izaziva stres koji se ne regulira i postaje naš način funkcioniranja, dovodi do nastanka traume.

Sposobnost osjećanja sigurnosti najvažniji je aspekt mentalnog i emocionalnog zdravlja. Kad odrastamo s obiteljskom dinamikom zbog koje se osjećamo nesigurno i nedoživljeno u svojim osjećajima i iskustvima, nije jednostavno zacijeliti osobne i obiteljske traume. Jedan od bitnih elemenata rada u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji jest taj da pomognemo našim klijentima iskusiti ono što je poznato kao duboki osjećaj sigurnosti u tijelu, odnosno živčanom sustavu, što se postiže kroz empatičan odnos utemeljen na bezuvjetnom prihvaćanju misli, osjećaja i iskustava. Izuzetno je važno pristupiti osobi s radoznalošću, upoznavati njihovo okruženje i prošlost i raditi na tome da u potpunosti shvati značenje svoje traume, ne samo na mentalnoj i emocionalnoj razini već i na tjelesnoj. Kad to postignemo, na vidjelo izlaze razlozi negativnog ponašanja koje utječe na život, kao i odgovor na pitanje: „Zašto to radim?“ Da bi psihoterapeut to mogao, osim izuzetne teorijske potkovanosti, mora i sam proći iskustveno kroz svoje traume.

Trauma se rijetko, ako uopće, spominje kao mogući uzrok problema s kojima se susrećemo. Djelomično je to zato što je generacijska trauma još uvijek relativno novo područje o kojem se počelo javno raspravljati s obzirom na to da su brojna istraživanja detaljno pokazala koliki utjecaj trauma ima na naš život. Drugi razlog je u tome što razmišljanje o traumi i shvaćanju koliko današnje društvo ne podržava razvoj ljudskog mozga, znači da bi se stvari morale promijeniti na svim razinama – političkim, ekonomskim, socijalnim, zdravstvenim. Za to velika većina onih koji bi mogli pokrenuti lavinu događaja od vrha još nisu spremni. Bitan razlog je i taj što se, da bi istinski stigli do želje da mijenjamo sustav, moramo baviti prvenstveno svojom traumom i vidjeti na koji je način isplela mrežu u našem životu i imamo li kapacitet u nju zaviriti.

Trauma nije nešto što se događa nekom drugom, svi smo više ili manje traumatizirani i prenosimo to dalje na svoju djecu ako se time ne želimo baviti. Sama činjenica da smo prošli rat relativno nedavno dovoljan je razlog za doživljavanje kolektivne traume, a to sigurno nije jedino traumatsko iskustvo koje nas je zadesilo. Najbolje za nas i za sve oko nas, rođene i nerođene, jest da odlučimo prekinuti taj ciklus i zaputimo se junakovim putem. Upravo junak u nama treba nam da prođemo sve ono što naša trauma izbacuje na površinu. Zato mnogi i nisu spremni za taj put.

Centar Restart

Centar Restart

Centar Restart je mjesto rada na osobnom razvoju odraslih kroz metode tjelesno-orijentirane psihoterapije i ekspresivne art terapije.

Prijava na Newsletter