KRITIČARI U NAMA

KRITIČARI U NAMA


Naša je psiha stvorila unutarnje kritičare da nas zaštiti tako da nam količina, snaga i sadržaj njihovih poruka mogu dati naznake onoga što se događalo u nama tijekom ranog djetinjstva kojeg se ne sjećamo.

Dala sam zadatak jednoj klijentici da sedam dana prati svoj unutarnji dijalog u kojem glavnu ulogu ima njen unutarnji kritičar. Bila je neugodno iznenađena negativnošću i okrutnošću tog glasa i koliko je zapravo prisutan u njenom svakodnevnom životu.

Iako su naše traume iz prošlosti vjerojatno uzrokovali drugi, zbog kojih smo se osjećali loše, nedostojno, nesavršeno ili drugačije, glas tog vanjskog kritičara postaje naš pratitelj jer dijete nema drugih referenci na ono što je normalno osim onog što se događa u okruženju u kojem odrasta pa jednostavno internalizira sve poruke koje mu drugi daju. Unutarnji kritičar osobito osuđuje naše dječje dijelove. Kada situacije u životu potaknu to naše malo unutrašnje dijete da se osjeća prestrašeno, često ćemo raditi stvari koje su nezrele i tada unutarnji kritičar dolazi na pozornicu. Kritizira djetinje, nesigurne osjećaje koji su se probudili u nama i tjera nas da se prestanemo tako osjećati. Kritika unutarnjeg kritičara prema unutrašnjem djetetu koje je povrijeđeno ima za cilj isključiti dijete i utišati njegov glas jer vjeruje da, ako unutarnje dijete preuzme kontrolu, sve će se raspasti zbog intenzivnih bolnih emocija iz prošlosti. 

Proces iscjeljivanja trauma iz ranog djetinjstva zahtijeva upoznavanje i unutarnjeg kritičara i ranjenog djeteta. Što se ranjivije i tjeskobnije unutarnje dijete osjeća, to će više preuzimati kontrolu, što rezultira time da unutarnji kritičar nadjača unutarnje dijete posramljujući ga da se pokori. To se nastavlja sve dok fizički i emocionalno više ne možemo nastaviti s tolikom količinom samokritike koje čak i ne moramo biti svjesni.

Najprije moramo otkriti s kim sve imamo posla. Česti unutarnji kritičari u nama su: perfekcionist, pretvarač, okidač krivnje, potkopavač, poslodavac, kontrolor i razarač. Unutarnji kritičar perfekcionist vjeruje da ćemo izbjeći kritiku, osudu i odbacivanje drugih ako uvijek činimo savršenu, najbolju i ispravnu stvar. Njegove stalne poruke su: „To nije dovoljno dobro. Moraš biti savršen(a) i to naizgled mora ići glatko.“ Perfekcionistički unutarnji kritičar često rezultira paralizom i/ili odugovlačenjem. Stalni osjećaj neuspjeha postaje iscrpljujuć i dovodi do općeg umora, depresije i sindroma „više me nije ni briga.“

Pretvarač je sličan perfekcionistu jer također vjeruje da ćemo biti prihvaćeni i voljeni ako izgledamo, razmišljamo i činimo stvari na ispravan način. To radimo tako da se oblikujemo u ono što mislimo da drugi žele. Pretvarač neprestano procjenjuje ljude oko nas i pokušava dokučiti tko su i što žele, kako bi nas oblikovao u osobu koju će prema toj procjeni drugi odobravati i voljeti. Krajnji rezultat je da ne znamo tko smo i što volimo jer smo se morali odvojiti od svojih potreba, osjećaja i želja da bi postali ono što drugima odgovara.

Unutarnji kritičar koji okida krivnju gotovo je uvijek prisutan ako nismo razvili sigurno vezivanje s roditeljem ili primarnim skrbnikom. Postaje glas onoga što smo „upili“ od svijeta tijekom ranog života, a tada je naš svijet bio naš primarni skrbnik. Poruke unutarnjeg kritičara koji igra na krivnju su: „Ti si loš. Ne zaslužuješ dobre stvari.“ Bez obzira je li ovu poruku roditelj ili neka druga osoba verbalno izrekla kasnije u životu djeteta, ako u prvih 12 mjeseci djetetovog života nije razvijeno sigurno vezivanje između djeteta i roditelja, poruka „ti si loš(a)“ internalizira se u srži djeteta i prati nas sve dok duboko ne zavirimo u naše tvorničke postavke.

Unutarnji kritičar kontrolor ne voli našu impulzivnost i stalno prati što radimo. Ne valja mu kako se oblačimo, kako izgledamo, s kim se družimo, što jedemo, što ne jedemo... Praktički mu je nemoguće udovoljiti. Omiljene fraze su mu:„Kako se usuđuješ! Srami se! Nemaš samokontrole.“ Često je internalizirani glas roditelja koji je bio sklon kontroliranju djeteta zbog čega je dijete bilo previše na oprezu pa je počelo pretjerano paziti na sve što radi.

Unutarnji kritičar potkopavač nas pokušava spriječiti u isprobavanju novih stvari, napredovanju u životu i slijeđenju svojih snova. Njegove česte rečenice su: „To je nemoguće. Nećeš uspjeti. Bolje nemoj ni pokušati. Ne možeš ti to.“ Na svaki način nas pokušava spriječiti da riskiramo jer to može rezultirati neuspjehom, kritiziranjem, osuđivanjem i odbacivanjem od drugih.

Unutarnji kritičar poslodavac tjera nas da radimo uvijek nešto više. Nikako ne želi da se odmorimo ili odvojimo vrijeme za sebe. Pod njegovim utjecajem postajemo radoholičari, pretjerano vježbamo ili prihvaćamo bilo koji projekt, a da se ni ne zapitamo možemo li sve to stići. Ma koliko naporno radili na nečemu, nikad nije dovoljno. Poslodavac može biti internalizirani glas roditelja koji je stalno tjerao svoju djecu da rade i postižu više, da uvijek budu uključeni u nešto „korisno“, bez puno opuštanja i igre.

Od svih unutarnjih kritičara razarač je najoštriji. On govori: „Nemaš pravo postojati.“ Pokušava slomiti samu životnu snagu. To može dovesti do suicidalnih misli i često rezultira mržnjom prema sebi koja dovodi do raznih načina samokažnjavanja. Razarač vjeruje da će biti manje bolno ako jednostavno uništi i nas i naše „slabo“ unutarnje dijete, kako ne bismo doživjeli odbacivanje i napuštenost za koje vjeruje da su neizbježni.

Unutarnji kritičari su sastavni dijelovi naše psihe. Njihova jačina ovisi o mnogim čimbenicima, od toga jesmo li se rodili s osjetljivijim živčanim sustavom pa će vanjski događaji više utjecati na nas, do toga koju smo količinu regulacije našeg živčanog sustava primali tijekom ranog djetinjstva i koliko smo zapravo bili u stanju nereguliranosti. Naša je psiha stvorila unutarnje kritičare da nas zaštiti tako da nam količina, snaga i sadržaj njihovih poruka mogu dati naznake onoga što se događalo u nama tijekom ranog djetinjstva kojeg se ne sjećamo.

Nema drugog puta nego vidjeti što nam naši kritičari imaju za reći jer iako nam itekako otežavaju život u sadašnjosti zapravo su njihovi motivi ti da nas zaštite i čuvaju. Imperativ je imati suosjećanja prema svim našim dijelovima jer će nas mržnja i osuda prema bilo kojem dijelu sebe samo odvesti dalje niz otrovni put srama i odvajanja od sebe i drugih. Puno je manje strašno suočiti se sa svojim unutrašnjim paketom, ma kakav bio.

Centar Restart

Centar Restart je mjesto rada na osobnom razvoju odraslih kroz metode tjelesno-orijentirane psihoterapije i ekspresivne art terapije.

Prijava na Newsletter