Dobro je posjetiti se da imamo pravo na to da se s vremena na vrijeme loše osjećamo i da nismo sami u tom iskustvu već da istu sudbinu dijelimo s milijunima ljudi.
„Stalno sam s djetetom, treba mi vremena i za mene. Je li to sebično?“ – kaže mi klijentica, samohrana majka. Zašto bi bilo loše uzeti vremena da napuniš baterije? – pitam je. „Zato što me hvata neizdrživa krivnja, sram i osjećaj da nisam dobra majka“ – u suzama odgovori.
Samo je pitanje vremena kad će se u psihoterapijskom radu pojaviti ovaj „trio fantastikus“ jer su većini nas krivnja, sram i perfekcionizam vjerni pratitelji od samih početaka naših života. Uskoče na mjesto vozača čim pokušamo uvesti neke promjene nabolje i voze u rikverc na staro i poznato, pa makar to bilo pogubno za naše emocionalno pa i fizičko blagostanje.
Tih se osjećaja nikad nećemo u potpunosti riješiti, što nam i ne treba biti primarni cilj, ali možemo unatoč njima naučiti izabirati zdravije za sebe. Kroz proces psihoterapije dublje ulazimo u njih, razotkrivamo skrivene razloge zašto su tu, te djelujemo na uzrok njihovog nastanka. Tako se postepeno oslobađamo njihovih okova i živimo kvalitetnijim životom.
Uz pomoć psihoterapeuta ćemo puno lakše i brže prevladati prepreke vlastitih obrambenih mehanizama, no neke pozitivne promjene, bez obzira na našu priču, možemo napraviti odmah. Jedna od njih je prakticiranje suosjećanja prema sebi. Umjesto da se oštro osuđujemo zbog svojih nedostataka, dajemo si toplinu i bezuvjetno prihvaćanje. Izabiremo biti ljubazni prema sebi u dobrim i lošim vremenima čak i onda kad u pozadini svog uma čujemo glasove koji nas upozoravaju da ne valjamo.
Tijekom zadnjeg desetljeća brojne su se studije bavile istraživanjem utjecaja suosjećanja prema sebi i svako je pokazalo da postoji povezanost između suosjećanja i psihološkog blagostanja. Ljudi koji prakticiraju suosjećanje prema sebi ostvaruju bolje odnose, veću emotivnu stabilnost, sretniji su i općenito zadovoljniji u životu. Bolje se nose sa stresnim situacijama poput rastave, bolesti, poslovnim problemima, tjeskobom, depresijom, anksioznošću, traumatskim iskustvima i strahovima.
Suosjećanje prema sebi je ključno za zdravo samopoštovanje. Zdravi narcizam se za razliku od nezdravog, iza kojeg se krije nedostatak samopoštovanja i ljubavi prema sebi i drugima, rijetko spominje. No, zapravo, vrlo je poželjno imati zdravu dozu narcizma u sebi kada nam u životu i ne ide baš najbolje jer nam je upravo u tim trenucima potreban osjećaj vlastite vrijednosti da bi se oporavili od životnih izazova koji su nas zatekli.
Ljudi kojima nedostaje suosjećanja za sebe skloni su lošim odnosima. Način na koji se odnosimo prema sebi odražava se na to kako dopuštamo drugima da se odnose prema nama. Ako smo grubi prema sebi, onda otvaramo put i drugima da se na isti način ponašaju prema nama. Odnosom prema sebi stvaramo standard ponašanja prema nama izvana. Također, ako si ne dajemo oduška i očekujemo od sebe savršenstvo, jednako ćemo se odnositi prema drugima i bit će nam teško postići stvarnu povezanost u odnosima. Osim toga, suosjećanjem prema sebi, manje ćemo ovisiti o potvrdi naše vrijednosti iz okoline. Ako zanemarujemo sebe zbog drugih, u nekom trenutku ćemo osjetiti posljedicu toga na vlastitom tijelu. Formula je jednostavna: iskreno suosjećanje prema sebi podržava bivanje u zdravim i uravnoteženim odnosima.
Kako to postići? Za početak možemo istražiti tko u nama izaziva najviše suosjećanja: je li to povrijeđeno malo dijete, kućni ljubimac ili dobar prijatelj u nevolji. Zatim, isto to suosjećanje koje bi pružili drugome dajemo sebi. Ako nas nazove dobra prijateljica nakon nečeg lošeg što je doživjela, vrlo je vjerojatno da ćemo joj pružiti utjehu i podršku govoreći nešto poput: Žao mi je što to prolaziš. Tu sam za tebe. Uzmi si vremena da to prihvatiš. Nećemo joj reći: saberi se i prestani cmizdriti – što često govorimo sami sebi. Društvo nas uči da budemo suosjećajni prema drugima, ali kad to treba primijeniti na samog sebe ipak izaberemo „motivaciju“ kritikom.
Bitno je da u situacijama kada se napadamo riječima poput „Opet sam pogriješila. Nikad ništa od mene. Ne zaslužujem bolje. Tako mi i treba“ i slično, postanemo toga svjesni. Postoji kratak trenutak u našoj svijesti kada emociji, misli i ponašanju ne dajemo automatsko značenje i na taj način se ne identificiramo s njom. Treniranjem suosjećanja prema sebi taj kratki trenutak postaje sve duži, što nam daje priliku da, umjesto da se automatski složimo sa samokritikom, izaberemo više razumijevanja prema sebi – ono što bismo pružili osobi do koje nam je stalo.
Dobro je posjetiti se da imamo pravo na to da se s vremena na vrijeme loše osjećamo i da nismo sami u tom iskustvu već da istu sudbinu dijelimo s milijunima ljudi. Osjećati znači biti čovjek. Nemamo uputstva za upotrebu i svi zajedno pronalazimo načine kako se nositi sa svojim iskustvima. Nekad u tome zapnemo i treba nam pomoć. Suosjećanje znači da smo ljubazni prema sebi, da shvaćamo da je ljudsko stanje nesavršeno te da bi nas mane i nedostaci trebali povezivati, a ne dijeliti. Suosjećanjem pružamo sebi prostor da budemo ljudi, ponekad manjkavi i osjetljivi, lijeni i neproduktivni i da se ne moramo definirati tim povremenim bljeskovima osjećaja i načina postojanja.
Živimo u vrlo zbunjujućim vremenima i jasno nam je da se mnogi načini dosadašnjeg funkcioniranja moraju promijeniti iz korijena da bi spasili sebe i naš planet. Izbavljenje od uništenja leži u snazi ljubavi, a ne u još jednom ratovanju. Ako želimo ići putem mira, potrebno je prakticirati suosjećanje prema drugima, posebno onima koji razmišljaju drugačije od nas, što je definitivno velik izazov. Put prema tome kreće upravo od razvijanja suosjećanja prema sebi. Kad malo razmislimo, zar ne bi bilo divno cijeli dan pored sebe imati dragu osobu koja nam brižno i iskreno pruža potporu i ohrabrenje?