Način na koji volimo kao odrasli samo je šlag na torti iskustava ljubavi koje smo primali kao djeca i koja smo pohranili u naše nesvjesno shvaćanje onoga što tražimo od druge osobe.
Nazvala me prijateljica i u suzama jedva izgovorila: „Ostavio me.“ Otišla sam do nje i zatekla je kako se trese i plače uzastopno govoreći: „Da se barem nikada nismo sreli.“ Bilo mi je teško promatrati je, poznavajući bol koja stoji iza toga. Zagrlila sam je i šutke stajala uz nju sve dok se nije smirila.
Par dana poslije, kad je došla sebi, usredotočila se isključivo na prepričavanje događaja unazad par mjeseci koji su po njenom mišljenju doveli do prekida. Pustila sam je da analizira svaku sitnicu i pritom bila iznenađena koliko toga o njoj i njemu nisam znala. Vrlo brzo mi je postalo jasno da je prekid bio logičan slijed događaja s obzirom na prirodne psihološke zakonitosti koje nama upravljaju i u kojima se ne može naći „rupa“.
Razlozi koje je nabrojala kao presudne za prekid mogu se svesti na popularno zvane „razlike u karakteru.“ Iako povrijeđenom srcu ono što podrazumijevaju „razlike u karakteru“ zvuči koliko-toliko utješno, istina je ipak složenije strukture. Tragovi mnogih prekida i veza koje se zakompliciraju ili zapnu u nekoj fazi vode u našu ranu povijest shvaćanja vezivanja, nastalog mnogo godina prije početka prvih romantičnih iskustava.
Način na koji volimo kao odrasli samo je šlag na torti iskustava ljubavi koje smo primali kao djeca i koja smo pohranili u naše nesvjesno shvaćanje onoga što tražimo od druge osobe. Ono što navodno tražimo u ljubavi jest dugoročno upravo ono što ne možemo prihvatiti jer nam je nepoznato pa stoga i nesigurno zato što prijeti našim davno izgrađenim psihološkim obranama. U nama je iz tog razloga stvoren sukob zbog kojeg nehotice postajemo žrtve rastrganosti između onog što tvrdimo da tražimo od partnera i onog što smo psihološki sposobni prihvatiti.
Moja je prijateljica odrasla uz roditelje koji su često bili pod stresom, što zbog posla, što zbog međusobnog odnosa. Iako to nije imalo nikakve veze s njom, vrlo je rano i nesvjesno krenula putem zanemarivanja vlastitih potreba i stavljanja potreba drugih ljudi na prvo mjesto. Vanjska slika nje kao djevojčice prikazivala je uvijek nasmijano dijete za koje se ti drugi ljudi – roditelji – naizgled ne trebaju previše brinuti. U njenoj dječjoj glavi ona je na taj način „pomagala“ roditeljima i taj obrazac stavljanja drugih ispred sebe u njoj se ukorijenio kao način na koji shvaća ljubav.
Na početku ljubavnog odnosa moje prijateljice i njenog partnera izuzetno ga je privukla njena toplina i nježnost, ali istodobno u zaleđu njegovog uma to je prepoznato kao nepoznato i zastrašujuće jer je odrastao uz roditelja koji je bio emocionalno nedostupan. Sigurno se borio s tim da shvati što ga tjera na to da odjednom postane hladan i udaljen, ali nije imao potrebne alate u sebi koji bi mu pomogli da savlada prepreke. I njemu je, kao i mnogima od nas, bilo puno lakše nju optužiti da je potrebita, nego krenuti u istraživanje kompleksnih razloga zbog kojih mu je vlastita potrebitost, na koju ga je njena podsjećala, bila zastrašujuća.
U isto vrijeme, klopka njene projekcije vrtjela je svoje. Što je više sebe stavljala u drugi plan, to je više tražila dokaz da je osoba pored nje vidi i čuje, ne shvaćajući da su to odjeci nje same koji žele da na njih napokon obrati pozornost.
Oboje su nesvjesno replicirali osobnu, prošlu i bolnu verziju ljubavi. Uhvaćeni u mrežu psiholoških zakonitosti bez potrebnih alata za raspetljavanje, njihova veza nije imala velike šanse za preživljavanje.
Beskonačno analiziranje, okrivljavanje sebe i drugih nakon prekida ima svoju ulogu - jedno vrijeme. Naš racionalni dio mozga pokušava sebi objasniti bol izazvanu prekidom ne bi li se na taj način obranio od nadolazeće plime bolnih osjećaja. No, ako želimo izaći iz svojih nesvjesnih obrazaca zbog kojih se „kvačimo“ za emocionalno nedostupne partnere za koje vjerujemo da ih baš mi možemo „popraviti“, jedini put je prolazak kroz vlastito shvaćanje pojma ljubavi i otkrivanje koliko je toga što doživljavamo kao ljubav u biti njena iskrivljena verzija - osobna verzija koja se vrti kao pokvarena ploča u zamrznutim dijelovima naše psihe nastalima u ranoj prošlosti.
S boljim shvaćanjem i nadograđivanjem našeg osjećaja ljubavi prvenstveno prema sebi, otvaramo si vrata da takvu ljubav, oslobođenu komplikacija koje izazivaju odnosi izgrađeni na ovisnosti i dramama, doživimo i kroz partnerstvo.