DAJ MI DRAMU

DAJ MI DRAMU


Ovisnost o drami u odnosu je najmanje prepoznata, a široko rasprostranjena izvan kina i kazališta.

Svi poznajemo parove koji ne biraju ni vrijeme ni mjesto za svađu. Možda smo i mi ti parovi. Sjećam se jedne takve svađe mojih prijatelja tijekom zajedničkog putovanja. Iz mirne i opuštene atmosfere za večerom par riječi je bilo dovoljno da se situacija preokrene. Završilo je međusobnim optuživanjem oko toga tko ostavlja čarape po podu, koga se čeka cijelu vječnost, kod čijih se roditelja češće ruča, tko nepotrebno kupuje još jedan par cipela… i nastavilo se sve dok mi ostali nismo ustali i otišli.

Dramatično ponašanje u vezama prilično je uobičajeno. U drami, tuđa reakcija postaje najvažnija, stoga naši vlastiti postupci ne proizlaze iz uvjerenja već iz neke vrste strategije. Ako znamo što uzrujava i povrjeđuje drugu osobu, i to koristimo kao adut, onda možemo slobodno reći da je „igra drame“ počela. Ponašanje s elementima drame začinjeno je provokacijom i manipulacijom, uz opravdanje da se tvrdoglavo držimo samo svoje strane priče. Psihološki termin za to stanje je projekcija, odnosno nesvjesni čin pripisivanja nečeg u sebi nekom drugom. Ono što projiciramo obično je neka naša neželjena emocija ili karakteristika.

Dramatično ponašanje stvara lažni dojam da se nešto važno događa, no ako gledamo na dramu iz pozicije promatrača jasno je da je ono što se događa zapravo ponavljajući obrazac međusobnog povrjeđivanja. Kad nas osjećaji preplave i ne možemo se lako smiriti, znači da smo ušli u stanje tjeskobe. Sudjelovanje u drami dovodi do toga da se tjeskoba nakratko povuče, a često nam služi i kao ventil i bijeg od osjećaja s kojima nam se teško suočiti.

Odakle drama vuče korijenje? Trag vodi u djetinjstvo kada smo bili kao male spužvice i upijali sve što se događalo u našoj okolini. Ako je u našem tadašnjem okruženju često bilo prisutno dramatično ponašanje, kažnjavanje šutnjom, svađanje i kaos, tada mi takva ponašanja podsvjesno podrazumijevamo kao normalna u našim sadašnjim ljubavnim odnosima.

Ovisnost o drami u odnosu je najmanje prepoznata, a široko rasprostranjena izvan kina i kazališta. Kao ovisnički proces u vezama, drama se odnosi na potrebu za neprestanim rekreiranjem nesigurnih i nezdravih emocionalnih vrtloga. Dramatičnost odnosa može se izmjeriti količinom negativnog uzbuđenja koje uključuje: intenzivne sukobe, viku, bacanje stvari, verbalno i fizičko zlostavljanje, česte dramatične prekide i pomirenja, laganje, varanje, izdaju povjerenja, osjećaj nesigurnosti, međusobno prelaženje granica i slično. Osim što smo podsvjesno programirani na dramu, možemo se i fiziološki na nju „navući“ jer dramatično ponašanje potiče lučenje adrenalina o kojem lako postajemo ovisni.

Nitko od nas nije cijepljen od povremene dramatičnosti u odnosu, ali ako je to nešto što nam praktički postaje svakodnevica, bilo bi dobro zapitati se zašto je tako i odvojiti vremena za odgovore na pitanja poput: Koji je moj doprinos tome? Kako rješavam konflikte? Koji me obrasci prate u odnosima? Jesam li sklon/sklona manipuliranju da dobijem pažnju? Kako reagiram na kritike? Jesu li cinizam i sarkazam često u mom rječniku? Radim li od muhe slona? Koliko je moje današnje ponašanje slično ponašanju mojih roditelja?

Kad uvidimo da je ono što smo zvali ljubav zapravo ovisnost o drami, put promjene može započeti. Uvijek je dobro započeti s iskrenošću prema samom sebi, a potom i iskrenom komunikacijom s partnerom. Otvorena komunikacija je najbolja obrana od drame. Nekad je teško pričati o svojim potrebama i osjećajima jer nas to čini izloženima i ranjivima, ali moramo naći način da unatoč tome otvoreno komuniciramo jer bez komunikacije male smetnje postepeno postanu velike prepreke. Aktivno slušanje je također visoko na listi „antidrama“ ponašanja. Nije neuobičajen scenarij da u raspravi dvoje ljudi samo čeka svoj red da nešto kaže, no ako se potrudimo poslušati, pokazujemo da nam je stalo i da ne mislimo samo na sebe. Najviše smo skloni drami kad smo fokusirani isključivo na svoje potrebe, osjećaje i želje, i uopće ne razmišljamo o drugoj osobi. Dobro bi bilo da tu ubacimo empatiju, odnosno da pokušamo razumjeti osjećaje i iskustva druge osobe. Stoga, prije nego što učinimo ili kažemo nešto za što znamo da će potaknuti dramu, bilo bi dobro zaustaviti se i zapitati: Kako bih se ja osjećao /osjećala da mi to netko učini ili kaže? To će nas pitanje sigurno potaknuti na malo dublje promišljanje o svojim daljnjim postupcima.

Ljubav nije emocionalni vrtuljak od kojeg nam postane mučno već niz malih akcija i na tisuće malih ponavljajućih ljubaznosti čiji je kumulativni učinak uzajamni odnos u kojem dobivamo i pružamo ljubav za kojom naše srce žudi.

Centar Restart

Centar Restart

Centar Restart je mjesto rada na osobnom razvoju odraslih kroz ekspresivne metode tjelesno-orijentirane i art prakse.

Prijava na Newsletter