Depresija bitno pojačava naučeni toksični sram i mišljenje da kada smo depresivni smo na neki način defektni.
„Ne osjećam smisao. Nemam se snage pokrenuti, čak su mi i najmanje radnje poput pranja zubi ili tuširanja iscrpljujuće do te mjere da ih nekad ne mogu niti obaviti. Uz to osjećam sram jer me okolina ne razumije. Ispada kao da sam sama kriva zbog toga kako se osjećam pa se sve više povlačim u sebe. Umjesto razumijevanja dobivam poruke da ovakva nisam prihvaćena“ – česte su riječi osoba koje dođu na psihoterapiju u potrazi za nadom izlaska iz ovih mučnih osjećaja.
Osjećaji besmisla i napuštenosti se često javljaju u sklopu depresivnih stanja. Depresiju treba shvatiti ozbiljno i trebamo tražiti pomoć i u obliku farmakoterapije i psihoterapije. Korijeni depresije sežu u naše rano djetinjstvo kada smo opetovano doživljavali osjećaj napuštenosti, bilo emocionalno ili fizički što je nama bilo preteško jer dječji mozak nema kapacitet da se s takvim stanjima nosi bez adekvatne pomoći izvana. Do neke mjere svi ovaj osjećaj nosimo u sebi, samo je pitanje na koji način su se formirale naše psihološke obrane od ovakvih stanja. Što smo više u svojim obranama teže ćemo upasti u depresiju, no ona će uvijek negdje u nekom zabačenom dijelu uma tinjati i izazivati osjećaj praznine i besmisla. A uz to ljudi koji lakše upadnu u depresiju kod takvih „tvrdokornih“ osoba izazivaju ljutnju ili čak gađenje jer ih nesvjesno podsjećaju na paket koji i sami nose.
Živimo u kulturi koja strah ocjenjuje kao preziran, a osjećaj besmisla potaknutog depresijom kao neku vrstu kršenja pravila u vječnoj potrazi za srećom. Tabui o depresiji izviru od svugdje kao da to nije legitimna emocija nego samo negativno razmišljanje ili neka vrsta lijenosti. Bitno je naučiti razlikovati depresivno raspoloženje - koje se može ukloniti - od depresivnih osjećaja - koji se ponekad moraju osjetiti. Povremeni osjećaji pada energije i letargije normalni su i egzistencijalni - dio su cijene ulaska u život. Problem nastaje kada se s tim stanjem ne znamo nositi na razini našeg živčanog sustava. Nismo krivi jer se s tim ne znamo nositi sami. Naš živčani sustav koristi ono što mu je poznato dok se ne naučimo zdravije nositi s tim osjećajima. I na tom putu nam treba pomoć.
Teritorij depresije moguće je razrađivati odmotavanjem dinamike emocionalnih slojeva. Depresija zahtjeva bolno odmotavanje naših najdubljih slojeva na fiziološkoj, emocionalnoj, kognitivnoj i bihevioralnoj razini. Ono što često može potaknuti osjećaj depresije je unutarnja ili vanjska percepcija mogućeg napuštanja koja izaziva duboko pohranjeni strah i sram, što zatim aktivira paničnu unutarnju samokritiku, a to zauzvrat pokreće fizičke reakcije našeg živčanog sustava pa odlazimo u stanje borbe, bijega ili smrzavanja.
Depresija bitno pojačava naučeni toksični sram i mišljenje da kada smo depresivni smo na neki način defektni. Nažalost, to obično tjera još dublje u izolaciju koja pogoršava osjećaj napuštenosti što je čest korijen prvobitnog nastanka depresije. Duboki oporavak od emocionalnih trauma iz djetinjstvu zahtijeva normalizaciju depresije, postepeno učenje i stvaranje unutarnjih i vanjskih resursa koji će nam pomoći da s vremenom osjećaj depresije lakše reguliramo. U središtu tog procesa je razvoj sposobnosti da se ostane u tijelu i prisutan u svom unutarnjem iskustvu jer tako možemo doći do toga da budemo otvoreni za svoja emocionalna i somatska iskustva depresije bez automatskog ulaska u stanje borbe, bijega ili zamrznutosti. Kad smo u depresiji to nam se čini nemoguće i bez sumnje putovanje prema tome da budemo otvoreni u osjećaju depresije kada samo želimo da to prestane je izuzetno teško i često se čini kao da je to Sizifov posao – idemo iz točke A u točku B i nazad bez posebne promjene. No koliko god nam se činilo da nema smisla u nekom trenutku ćemo osjetiti malo više unutarnje snage da nam bude gorivo tijekom tog puta.
Kako su naše emocionalne povrede nastale u neodgovarajućem kontaktu, jedino kroz kontakt s drugom osobom - ovaj put onom koja ima kapacitet da to stanje prepozna i izvede nas iz njega – nam može pomoći. Ne možemo se sami suočiti sa dubokim ponorima naše psihe. To što nam treba pomoć, iako često izaziva sram u biti samo govori da smo normalna ljudska bića. Ono što je bitno je da je ta pomoć adekvatna i da ne odustajemo dok je ne nađemo.
U tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji, kojom se bavim, na depresiju gledamo i kroz prizmu tijela, a ne samo uma. Iz osobnog i profesionalnog iskustva mogu reći da je moguće naš živčani sustav naučiti i opremiti da se bolje nosi s depresijom. Proces je izuzetno zahtjevan, ali u isto vrijeme suočavanje s depresijom mi se čini kao najveći izraz ljubavi prema sebi i proces najvišeg reda njegovanja sebe. Zakoračiti u tolike dubine svoje psihe zahtjeva izuzetnu snagu i volju. Ljudi koji su na tom putu ili kreću na njega su za mene pravi heroji i zaslužuju duboko poštovanje.