Nesebično davanje drugima, pomaganje, zadovoljavanje ljudi oko nas, upijanje njihovih emocionalnih stanja, preuzimanje obveza na sebe – zvuči poznato?
„Ovi blagdani su mi veći stres nego užitak. Toliko obveza, toliko truda da svi budu zadovoljni. Ili radim ili kupujem namirnice ili ih spremam“, nisam mogla ne čuti vidno umornu ženu ispred mene u redu kako se žali blagajnici dok užurbano sprema kupljeno.
Što je tu novo? Mnogi će se zapitati. Samo još jedna žena kojoj je obitelj ispred svega, pa tako i nje same. Zar to nije uobičajeno pa stoga i normalno? Uobičajeno nažalost jest, a da je baš normalno, ne bih se složila.
Nesebično davanje drugima, pomaganje, zadovoljavanje ljudi oko nas, upijanje njihovih emocionalnih stanja, preuzimanje obveza na sebe – zvuči poznato? Ako da, dobrodošli u klub „udovoljavam svima.“ Da se razumijemo, nema ništa loše u želji za udovoljavanjem ljudima do kojih nam je stalo. Velikodušno dijeljenje svog vremena, pažnje i energije s njima najveći je poklon koji im možemo dati. Problem nastaje kad ta bogatstva rasipamo uokolo dok za sebe ostavljamo vrlo malo ili čak i ništa. Kad zadovoljavanje drugih počinje biti više prisila ili obveza nego naš slobodan izbor, vrijeme je za osobnu inventuru.
Neke od temeljnih osobina ljudi koji žele udovoljiti svima su: skrivanje osjećaja – rijetko otvoreno kažu kako se osjećaju, posebice ako se radi o ljutnji, stručnjaci su u prikrivanju osjećaja do te mjere da često niti ne znaju što žele ili trebaju; služenje drugima – dovode sebe do granica izdržljivosti radeći nešto za druge što je prirodna posljedica nemogućnosti da se kaže ne; ignoriranje vlastitih potreba – iako su izvrsni u detektiranju tuđih potreba i osjećaja, njihovi su im nejasni, ne znaju tko su i što žele kao samostalni ljudi; izbjegavanje sukoba – glavni moto je „mir pod svaku cijenu“ da bi se izbjegli konflikti, a dijelom i zbog toga ne govore ne; nisko samopouzdanje – dobrotu izjednačavaju sa svojim davanjem jer misle da njihova vrijednost proizlazi iz količine susretljivosti i služenja drugima, a ne iz onog tko su i bez toga; nejasne granice – često se osjećaju odgovornima za tuđe osjećaje dok negiraju svoje, ispričavaju se za stvari za koje nisu krivi, a ne preuzimaju zasluge za dobro što čine.
Svoje motive zadovoljavanja možemo provjeriti pitanjima poput: Jesam li zakopana ispod hrpe nikad gotovih obveza? Osjećam li krivnju kad kažem ne? Brinem li se previše što drugi misle? Ukoliko su pozitivni odgovori na ova pitanja naša uobičajena životna priča, dobro bi bilo promisliti o cijeni koju za to plaćamo.
Osim što će nam stavljanje sebe iza svih ostalih malo po malo narušiti fizičko zdravlje, psihološka cijena misije udovoljavanja svima je život uz: duboku ogorčenost jer izbjegnuto pokazivanje ljutnje mora negdje isplivati na površinu psihe; gubitak sebe zbog toliko samopopravljanja što donosi i gubitak kreativnosti, strasti, nagona i spontanosti; iscrpljenost kao posljedica prevelikog davanja i stalnog dokazivanja.
Tu je i samokritika zbog negativne slike o samom sebi pa se „otkupljuju za svoje grijehe“ tako da se svide drugima; nedostižna intimnost zbog toga što nikad ne pokazuju tko su, iz straha da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu; iskrivljena očekivanja drugih kao posljedica visoke osobne ljestvice jer rijetko traže pomoć i bore se sami pa ostavljaju dojam da pomoć niti ne trebaju; duboka samoća jer su stalno pod maskom dobrote pa ih se niti ne može zapravo upoznati; žaljenje jer su previše okupirani mišlju „što će drugi reći“ pa propuste mnoge prilike u životu, a uz to ih duboko inhibira vlastiti strah od rizika i neuspjeha; uloga žrtve zbog prilagođavanja drugima što ih, posebno u partnerskim odnosima, čini idealnim za manipulaciju; gubitak osobne slobode da bi se svidjeli drugima. Popis se može nastaviti unedogled jer cijena nezdravog udovoljavanja metastazira u sve pore našeg psihološkog života.
Ono što ljudi koji previše udovoljavaju drugima smatraju svojom osobnošću je ustvari naučena strategija dobivanja roditeljske ljubavi i pažnje u ranom djetinjstvu. Emocionalna nedosljednost roditelja je početak misije udovoljavanja svima. U emocionalno nesigurnim uvjetima dijete, ne znajući kako drugačije osigurati i održati vezu s roditeljem, čini sve što može kako bi zaslužilo ljubav roditelja. Lagano odustaje od svoje osobnosti i pretvara se u izuzetno dobru djevojčicu ili dječaka. Izvorna djetetova osobnost pada u drugi plan i ono je više zainteresirano za učenje lekcije „što drugi žele od mene“, a kako je to često da bude dobro, to i postaje.
Dijete sebe preobražava jer nesvjesno misli da je to način na koji će si osigurati vječnu roditeljsku ljubav. Taj obrazac prenosimo dalje u život kroz ugađanje drugima ne bi li ih učinili sretnima, pa da i mi sami napokon možemo biti sretni. I tako čekajući naš red za sreću proživimo život.
Postoji nekoliko načina na koji si možemo pomoći. Prvi je prakticiranje svjesnosti o velikim i malim načinima na koje se „popravljamo“ oko drugih ljudi, drugi je vježbanje govorenja „ne“ i „ne mogu“, a treći je shvaćanje porijekla i utjecaja našeg ponašanja uz stručnu pomoć kako bi došli do toga tko smo uistinu i izbacili sve što nam na neki način ne pripada. Promjena je uvijek moguća uz snažne namjere i odgovarajuću podršku.
Kao i uvijek, znati koje promjene napraviti nije najteži dio, već je to činjenje i održavanje same promjene usprkos otporima koji će zasigurno doći. Možda je dobar novogodišnji dar za sebe odmotati motive koji se kriju iza prevelikog udovoljavanja okolini i pokloniti si put prema samom sebi, bez odgode plaćanja.