MISLI SVOJOM GLAVOM

MISLI SVOJOM GLAVOM


Kritičko razmišljanje znači da razmatramo sve mogućnosti, a ne samo onu koju oni koje doživljavamo autoritetima smatraju ispravnima.

„Ako ništa drugo, čini mi se da je sve ovo s koronom pokrenulo ljude da malo više kritički razmišljaju i preispituju stavove onih koje su do jučer smatrali autoritetima“, kaže mi prijateljica u razgovoru. Definitivno se i sama slažem da je to dobra nuspojava.

Kada odrasli objasne djeci kako nešto funkcionira, djeca to ne dovode u pitanje. Ponašaju se kao da su im rekli sve što trebaju znati. Postaju manje radoznali i rjeđe kreću u samostalno istraživanje traženja odgovora, što dovodi do toga da kao odrasli ne propitkuju stavove autoriteta koji su danas naši šefovi, razne institucije, vlast – bilo tko kome stavljamo etiketu „ja ne znam, oni znaju bolje što je dobro za mene“ i kome se bojimo suprotstaviti jer nas je strah moguće reakcije. Često je taj strah i opravdan jer takvi nezdravi autoriteti koriste svoju poziciju moći te postižu ciljeve kažnjavanjem.

Dokaz tome su svi represivni sustavi u državama koje zastupaju oni koji misle da se ljudima lakše vlada kažnjavanjem nego ravnopravnim dijalogom. Ne moramo odmah pomisliti na Sjevernu Koreju kao neki takav sustav, to je ekstrem, značajno manje ekstremne, ali svejedno sklone „ispiranju mozga“ sustave nalazimo i u vlastitom okruženju.

Kritičko razmišljanje znači da razmatramo sve mogućnosti, a ne samo onu koju oni koje doživljavamo autoritetima smatraju ispravnima. Što se događa kad pristajemo samo na razmišljanje koje nam se „nudi“ a da to niti ne propitkujemo? Prestajemo kritički razmišljati i prebacujemo se na konformističko razmišljanje koje često nosi poruku: Nemojte na probleme gledati objektivno ili logično, radije vjerujte onome što kažu autoriteti.

Zanimljiv mi je bio nedavni razgovor između dogradonačelnika i mog prijatelja koji se potužio na neke nelogičnosti oko radova na uređenju ceste u uvali Koromašna na Žirju. Iako stanovnici sami vide da radnici ne dolaze na posao i da će se zbog toga, između ostalog, uređenje ceste od manje od jednog kilometra protegnuti unedogled te prilično zakomplicirati život lokalnom stanovništvu starije životne dobi, dogradonačelnik koji se fizički nije pojavio na mjestu radova i to vidio, uvjerava mog prijatelja da će se sve završiti u roku. Možda radovi i hoće biti završeni u roku, ali pitanje je kojem – onom na papiru ili onom koji bi trebao pratiti stvarno stanje na terenu? I tu dolazi do represije jer nema konstruktivnog dijaloga oslobođenog nametanja stava te je samim time stvorena prepreka da se ponajprije vodi računa o stvarnim potrebama stanovnika, u ovom slučaju jedne male uvale, premda se to lako protegne i na grad, državu pa potom i cijeli svijet.

Čest problem kojem svjedočimo u svijetu, kako kroz povijest, tako i danas, jest što lažni autoriteti nemaju kapacitet da objektivno preispitaju svoje osobne postavke, a često su ovisni o moći koju im pozicija donosi. Neriješeni emocionalni problemi koji vuku korijenje iz odnosa naših prvih autoriteta prema nama, roditelja ili primarnih skrbnika, određuju kakav ćemo „vođa“ biti. Na primjer, ako smo imali roditelje čiji se stavovi nisu smjeli preispitivati, vrlo vjerojatno ćemo se autoriteta ili bojati ili ćemo se mi tako ponašati prema drugima jer ne želimo više osjetiti nemoć koju smo tada osjećali. Što ne znači da, ako smo na nekoj od pozicija moći prema drugima, nećemo biti „manji od makova zrna“ pored nekog koga doživljavamo moćnijim od sebe.

Na nama je da preispitamo obje svoje uloge: i onu u kojoj smo u ulozi autoriteta i onu u kojoj smo u ulozi „podanika“. Moramo vidjeti gdje smo zapeli jer, nemojmo se zavaravati, negdje sigurno jesmo. Upravo to mjesto gdje smo „zapeli“ sami sa sobom onemogućuje nam kritičko razmišljanje. Koliki smo kritički mislioci možemo provjeriti odgovaranjem na pitanje podvrgavamo li samoprocjeni svoje razmišljanje o sebi i okolini? Važno je imati na umu da se ne možemo nazvati kritičkim misliocem u pravom smislu te riječi ako ne pokazujemo tu sposobnost u većini ili svim sferama svog života: kao roditelj, građanin, potrošač, prijatelj, ljubavni partner/partnerica, učenik i profesionalac.

Isto tako trebamo imati na umu da, ako smo se priklonili samo našoj intelektualnoj moći i sve nam je jasno, a kad se treba izložiti na neki način ili promijeniti ono čega smo svjesni da nije dobro, no ipak izaberemo da ništa ne učinimo nego nastavljamo po starome – vraćamo se opet na početak i pitamo se gdje je zapelo u nama? Gdje i kako smo izgubili kompas jer se npr. bavimo nekim poslom za javnu dobrobit, ali zapravo nam je važnije da proguramo rekonstrukciju puta našim „pajdašima“ ili uporno šutimo i trpimo nepravdu čekajući da nas netko drugi spasi.

Zar ne bi trebali dati sebi slobodu da kažemo jasno poput dječaka iz priče Carevo novo ruho: Car je gol! Podsjetimo se, u toj priči imamo ponosnog cara neprikladnog za obnašanje svojih dužnosti, podmukle poslušnike koji pružaju nekritičku podršku vladaru i mnoštvo koje pristaje sudjelovati u očiglednoj laži. Na nama je da provjerimo kojeg lika iz ove bajke igramo u stvarnom životu objektivnim i iskrenim osvrtom prema sebi samima.

Centar Restart

Centar Restart

Centar Restart je mjesto rada na osobnom razvoju odraslih kroz ekspresivne metode tjelesno-orijentirane i art prakse.

Prijava na Newsletter