Iako su najčešće korištene metode za postizanje željenih rezultata kažnjavanje i nagrađivanje, to ne znači da su one ispravne.
„Tata mi je kupio mobitel jer sam bio dobar“, pohvali mi se jedan desetogodišnjak. Pitam ga u čemu je bio dobar? „Pa znaš, radio sam ono što se roditeljima više sviđa.“ Radoznalo pitam: „A što im se više sviđalo?“ „Da ne skačem po kući, da pišem zadaće, da odmah skupim igračke, da složim svoju sobu, da sam dobar u razredu, da dobijem dobre ocjene…“
U ovoj slici naizgled nema greške, ako gledamo samo površinski sloj. Roditelji su našli način da potaknu dijete da bude dobro i uzorno. Ima li nešto loše u tome? Mnogi će reći, puno je bolje da nagradimo dijete nego da ga kažnjavamo.
No, ne mogu niti želim ignorirati činjenice koje mi govore da je i jedno i drugo više dresura nego odgoj. A djeca nisu kućni ljubimci.
Kad pričam s roditeljima o njihovoj djeci često steknem dojam da pričaju o projektu. U glavi mi se stvori slika power point prezentacije na sastanku: „Sad moramo ovo pa onda slijedi ono pa ćemo onda to…“ Pitam se zašto roditeljstvo postaje nalik odlasku na posao?
Ako je roditeljstvo shvaćeno kao nešto što se treba odrađivati, onda nije čudno da se u odgoj ubacuju ekonomske jednadžbe „uspjeha i neuspjeha“ i „dobrog i lošeg za tržište“. Po tom „ekonomskom shvaćanju“ najbitnije je dijete po kratkom postupku naučiti da učini nešto odmah i da se zaustavi „nepoželjno“ ponašanje. Uspješnom se formulom smatra ona koja daje brze rezultate koji omogućuju da se „djetetu stane na kraj“. Što god to značilo.
Iako su najčešće korištene metode za postizanje željenih rezultata kažnjavanje i nagrađivanje, to ne znači da su one ispravne. Sama činjenica da ne vidimo drugi način trebala bi nas potaknuti na razmišljanje o vlastitoj želji za postizanjem kratkotrajne poslušnosti djeteta i načinima manipulacije djetetom.
Srećom postoje načini koji ne uključuju nagrade i kazne, a omogućuju međusobnu suradnju i prestanak borbe za prevlast između roditelja i djeteta. No, da bi se to postiglo treba zaboraviti na brza rješenja i usmjeriti se na razvijanje odnosa s djetetom koji iz svoje formule isključuje uvjetovanje. To bi značilo da umjesto zahtijevanja da dijete u određenoj situaciji bude takvo i takvo ili da odradi nešto na određen način, usmjerimo pažnju na odnos s djetetom, povezanost i ispunjavanje emocionalnih potreba djeteta tijekom vremena koje s njim provodimo. S vremenom to dovodi do bolje komunikacije i otvorenijeg odnosa u kojem dijete osjeća sigurnost da se pokaže takvim kakvo jest i bude prihvaćeno. Taj je korak neophodna polazna točka da se s izazovima u ponašanju djeteta nosi na puno zdraviji način koji isključuje manipulaciju kroz nagrade i kazne. To uglavnom podrazumijeva promjenu vlastitog stava, očekivanja i potrebnog pristupa, a ne promjenu ponašanja djeteta.
Konkretni koraci u smjeru razvijanja sigurne povezanosti s djetetom koja omogućuje suradnju uključuju: otpuštanje kontrole, realna i dobno prilagođena očekivanja od djeteta, mijenjanje okolnosti (ne djeteta), emocionalnu povezanost i obraćanje pozornosti na ljudsko biće pored nas koje je trenutno dijete i koje ovisi o nama.
Otpuštanje kontrole je velik izazov za roditelje jer kontroliranjem djeteta imaju dojam da „rade svoj posao“. Neupitno je da je kontrola neophodna, ali ono što je štetno je razina kontrole koja se provodi nad djetetom, a ne kontrola kao takva. Roditelji često moraju reći „ne“ i to je bitan dio roditeljstva. No ponekad je moguće postići kompromis i omogućiti djeci malo njihove autonomije. To nije popuštanje i prebacivanje odlučivanja na dijete pod izlikom razvijanja samostalnosti, jer takva krajnost dovodi dječji um u kaos, već poštivanje dječje volje i potrebe za određenom dozom samostalnosti primjerenom za djetetovu dob.
Poštivanje djetetove dobi može spriječiti poduzimanje mnogih disciplinskih mjera. Nerealno je očekivati da će dvogodišnje dijete rado dijeliti svoje igračke ili da će petogodišnjak mirno stajati u dućanu dok ga prolazi među policama zovu na trčanje. Disciplinske mjere zbog nepoštivanja djetetovog ponašanja u skladu s dobi su roditeljev problem za suočavanje i djelovanje u pravcu rješavanja.
Također, izbjegavanje i mijenjanje okolnosti koje dovode do određene pretjerane reakcije djeteta su sasvim legitiman alat za pomaganje djetetu. Poznavanje reakcija svog djeteta i razmišljanje unaprijed pokazuje djetetu da je važno jer možda stvarno ne može podnijeti odlazak u dućan a da se ne dogodi neki „incident“. U tom slučaju dijete je najbolje poštedjeti okolnosti koje ga iritiraju, a ne izlagati ih njima pod geslom „neka nauči“.
Emocionalna povezanost i obraćanje pozornosti na dijete isključuje ignoriranje djeteta onda kad se ponaša „zahtjevno“. Jednostavno je zaključiti da kad dijete svojim ponašanjem traži pozornost rješenje je dati mu pažnju. No pažnju im treba pružati redovito i prije nego osjete tjeskobu zbog njezinog manjka jer im je upravo ona potrebna da bi se neuronski spojevi u mozgu pravilno razvili.
U sigurnoj vezi odrasle osobe i djeteta, onoj u kojoj dijete osjeća da može dati svoje srce, postoje uvjeti u kojima disciplinske mjere nagrade ili kazne nisu potrebne kao preduvjet da bi dijete podvrglo svoje ponašanje našim subjektivnim očekivanjima. U takvoj vezi dijete ne treba ucjenu, već je spremno za suradnju. Zato se treba zapitati: „Tko smo mi djeci: sigurna luka u kojoj osjećaju mir ili redar koji provodi disciplinske mjere?“