Ma koliko se ja trudila da politički neodgovorno ponašanje što manje utječe na moj život, uistinu je teško pronaći balans.
„Molim te, reci mi, kako ostati normalan u ovim vremenima, u kojima svjedočimo bacanju i gaženju djece, doslovno i figurativno, masakriranju stabala, devastaciji povijesnih i kulturnih dobara i direktnom pljuvanju po ljudskoj inteligenciji??? - uzrujano mi se obratila prijateljica pročitavši još jednu vijest iz crne kronike.
Svakodnevno se susrećem sa sličnim pitanjima i još sam u potrazi za odgovorom. Ma koliko se ja trudila da politički neodgovorno ponašanje što manje utječe na moj život, uistinu je teško pronaći balans između lakrdija kojima smo bombardirani i mirnog života, bez snažnog utjecaja ljudi zalijepljenih za fotelje od kojih se nemaju namjeru rastati u skoroj budućnosti.
Sjećam se da me je, dok sam radila u jednoj državnoj instituciji, tamošnja atmosfera u kojoj se istina i jasne činjenice iskrivljuju na vrlo opak način toliko iznenadila da sam mislila da ti ljudi možda stvarno ne znaju što rade. Nisam mogla pojmiti da bi netko to radio namjerno. Često sam se znala osjećati kao lik iz serije „Zona sumraka“ koji se odjednom nađe u kafkijanskoj stvarnosti. Postalo mi je jasno koliko je problem ozbiljan tek kada mi je jedan političar na položaju, bez imalo srama, rekao: „Ujutro kad ustaneš i znaš da ćeš lagati, prvo uvjeri osobu u ogledalu da je to što ćeš reći istina. Sve laži koje potom izgovoriš i drugima će zvučati istinito.“
Odakle toliko narcizma među ljudima na pozicijama? Ljude koji su skloni prevelikom narcizmu pokreće želja za moći i statusom. To su glavni sastojci koji hrane njihov ego i potvrđuju im osjećaj superiornosti nad drugima.
S obzirom na njihov grandiozni osjećaj sebe, ne čudi što vjeruju da sa svime mogu proći nekažnjeno. Nažalost, u današnjem svijetu kapitalističke politike, njihovo uvjerenje zbilja i prolazi. Šokantno je što neki od njih gaze ljude po cesti i moru pa nikom ništa. Krivnja nije emocija kojoj su skloni. Tek kad ih uhvate s rukama duboko u medu i kad njihovo uporno poricanje crno-bijelih dokaza ipak nekim čudom ne prođe, prebace se na krokodilske suze ili odjednom iskoče medicinske dijagnoze ne bi li se ipak izvukli.
Ironija je u tome što ih se često može čuti kako propovijedaju o moralnim načelima kojih se tobože drže, no u slučaju bilo kakvog incidenta, sebe bez puno grižnje savjesti iz njih isključuju. Povlaštenim ustupcima prema samima sebi jasno pokazuju koliko je njihov kompas za pravo i pravdu izvan upotrebe. I prije nego su se dočepali vlasti u nižim ili višim redovima, zasigurno su pokazivali tendencije izuzimanja sebe iz običnog puka, ali stečeni im je status povećao osjećaj grandioznosti do nebesa pa je njihovo ponašanje prešlo u antisocijalno. U tom trenutku mještani, građani i cijela nacija za njih postaju ogromna narcistička zdjela iz koje se halapljivo hrane.
Samodopadna uvjerenja da su baš njihovi talenti i vještine potrebni u služenju naciji samo su još jedan dokaz delirija koji ih je obuzeo. Ruku na srce, nemaju puno motivacije da zbilja i služe narodu jer, nemojmo zaboraviti, svoju su poziciju osvojili prvenstveno da služe sebi. Njihova prazna obećanja tijekom kampanja mjerila su koliko dobro mogu prevariti javnost, a ne koliko će dobro ispuniti svoje odgovornosti nakon što se dočepaju vlasti.
Puno važnija za moralno služenje narodu jest struktura njihove ličnosti, a ne idu li desno ili lijevo. To su ljudi koji u naše ime donose bitne odluke, a koje uvelike utječu na kvalitetu naših života. O njima ovise građanske slobode, obrazovanje, socijalna sigurnost, očuvanje i čistoća okoliša, čak i hrana koju stavljamo na stol. A naše se blagostanje, gle čuda, nekako uvijek nađe na zadnjem mjestu njihovih prioriteta.
Mala je utjeha, ako ikakva, znati kakvim smo ličnostima okruženi. Kako stvari stoje, čini mi se da je običan građanin, poput mene, u šah-mat poziciji. Jedino što možemo jest ne odustati od samih sebe i malo po malo vraćati moć u svoje ruke ispravljajući vlastita pogrešna uvjerenja o nezdravim autoritetima jer nije slučajno što su baš takvi uglavnom na pozicijama moći. Koliko će trebati da se kotačić promjene pokrene? Vjerojatno puno više vremena nego što ga imamo na raspolaganju, no i najteži zadatak počinje prvim korakom.
Možda bi im barem malo pomoglo da, poput rimskih vojskovođa, među svojim podanicima uvijek u blizini imaju šaptače koji bi im na slavljima u čast pobjede govorili: „Ne zaboravi da si smrtan. Ne zaboravi da se već sutra sve može promijeniti.“