PERFEKCIONIZAM

PERFEKCIONIZAM


Perfekcionizam je osobina ličnosti koja život pretvara u beskrajno izvješće o postignućima i izgledima.

Čekam pravi trenutak da započnem s onim o čemu sam ti pričala – kaže mi prijateljica i nasmije se u isto vrijeme znajući da iz nje upravo progovara perfekcionizam.

Perfekcionizam je osobina ličnosti koja život pretvara u beskrajno izvješće o postignućima i izgledima. Ako je zdrav, može biti vrlo motivirajuć i nagnati nas da prevladamo unutrašnje i vanjske prepreke te postignemo uspjeh bilo u sferi međuljudskih odnosa bilo u poslovnim aktivnostima. No ako je nezdrav, brz je i trajan put do osjećaja nezadovoljstva i neispunjenosti.

U psihologiji se prepoznaju tri vrste perfekcionizma. Svaki karakteriziraju različita uvjerenja, stavovi, motivacija i ponašanje. Perfekcionisti orijentirani prema sebi imaju izuzetno visoke osobne standarde, teže savršenstvu i očekuju od sebe da budu savršeni. Za razliku od njih, socijalni perfekcionisti teže savršenstvu radi drugih jer vjeruju da je okolini to jako važno pa nastoje biti besprijekorni. Ljudi koji imaju jednu od ovih tendencija vrlo su kritični prema samima sebi. Suprotno tome, perfekcionisti orijentirani na druge omalovažavaju i osuđuju druge. Očekuju savršenstvo od njih i znaju biti vrlo kritični prema onima koji ne ispunjavaju njihova očekivanja.

Samoorijentirani perfekcionisti jedini od ova tri imaju u sebi prosocijalni element. To znači da, iako su orijentirani na sebe, pokazuju interes za druge, brinu o društvenim normama i očekivanjima drugih. Više vole socijalni humor koji poboljšava odnose i klone se agresivnih šala. S druge strane, socijalni perfekcionisti zbijaju šale na svoj račun, imaju nisko samopoštovanje i samopouzdanje te se često osjećaju inferiorno. Mogu biti prilično asocijalni i neemotivni, a ne reagiraju dobro na pozitivne povratne informacije. Perfekcionisti orijentirani na druge imaju prilično agresivan smisao za humor koji koriste da na neki način ponize druge. Zanemaruju očekivanja okoline i društvene norme. Imaju osjećaj superiornosti i ne uklapaju se lako u širi društveni krug.

Temelji za perfekcionizam nastaju u djetinjstvu kao posljedica nekog oblika emocionalne traume, stvarne ili percipirane. Primjerice, nakon razvoda roditelja dijete korigira svoje ponašanje jer nesvjesno vjeruje da je ono krivo za razvod i ako bude „savršeno“ spriječit će buduće obiteljske probleme. Također, ako jedno dijete dobiva veću naklonost roditelja i više ga se hvali, drugo dijete postaje mali radnik i obavlja sve što se traži od njega da bi dobilo pažnju. Nadalje, ako je dijete izloženo nasilju bilo kakve vrste od strane roditelja, nauči planirati svaku svoju radnju ne bi li se zaštitilo. Isto tako, ako se dijete stalno hvali i stavlja ga se na tron posebnosti, dobiva poruku da uvijek treba biti savršeno i da jedino kad je takvo vrijedi. Naviku da se teži savršenstvu pokrenula je neka uznemirujuća situacija za dijete i njegova potreba da se ublaže bolne emocije.

U pozadini potreba perfekcionista nije težnja da bude savršen, već da se osjeća savršeno. Ponavljajući to nekoliko desetljeća, težnja ka savršenstvu duboko se ukorijeni kako bismo se osjećali dobro ili barem manje loše. Svaki put kad se pojavi bolna emocija, mozak se sjeća da je u prošlosti perfekcionistička težnja dovela do određenog emocionalnog olakšanja pa nas gura prema toj opciji i u sadašnjosti. Slijedeći ovaj nagon sve više jačamo vezu „rješavanja“ od bolnih osjećaja perfekcionizmom, što nikad zapravo ne djeluje dugoročno jer uvijek se pojavi nešto što nas vrati na bol. Metaforički rečeno, perfekcionizam je kao mrkva na štapu – vidimo je ispred sebe, ali nikako ne možemo do nje, što god napravili.

Kako možemo provjeriti naginjemo li perfekcionizmu? Ako smo često opterećeni strahom da nam ciljevi neće uspjeti, neprestano tražimo „pravi“ trenutak da nešto napravimo, imamo stalni osjećaj nezadovoljstva postignutim, opsjedamo se malim pogreškama koje malo utječu na opću sliku, zanemarujemo brigu o sebi u korist postignuća – to su neki od pokazatelja da nam perfekcionizam ne da mira.

Postoje načini na koje si možemo pomoći da prihvatimo „obične“ dijelove sebe i skratimo si ogromnu količinu stresa živeći u perfekcionizmu. S vremena na vrijeme možemo promisliti što znači biti prosječan. Društvo u kojem živimo teži savršenstvu. Dovoljno je da pogledamo naslovnice časopisa i već vidimo da prosječno ne prolazi. Uvijek se u prvi plan stavlja neka vrsta ekskluzivnosti. Dobra vijest je da to nije realno. Većina ljudi je prosječna, a čak i oni koji su u nekom polju iznad prosjeka u nekom drugom su obični. To ne znači da se ne trebamo truditi postići određene rezultate ili želje, ali bit će nam puno lakše ako nas u tome ne vodi osjećaj da smo nepotpuni dok to nemamo ili ne postignemo.

Dobro je i da preispitamo čestu krilaticu „sve ili ništa“. Perfekcionizam je izravna posljedica stava „sve ili ništa“, poznatog i kao crno-bijelo razmišljanje. Kad vjerujemo da je naša vrijednost u potpunosti vezana uz naša postignuća, opsesivno ćemo se truditi sve raditi na najbolji mogući način, nikad zadovoljni postignutim.

Sljedeći korak je da se sprijateljimo s činjenicom da niti znamo sve niti sve možemo kontrolirati. Želja za kontrolom je prikriveni strah koji nas tjera da mislimo da će se sve raspasti ako stvari ne budu išle onako kako mi zamišljamo. Činjenica je da možemo utjecati samo na određeni dio nečega. Suočavanje sa strahom od gubitka kontrole je jako teško, ali daje nam neograničene mogućnosti koje dok smo u kontroli ne možemo ni zamisliti.

Perfekcionizam je u velikoj mjeri vezan uz naše neprihvaćanje određenih dijelova sebe. Zato je jako ljekovito pokušati se sprijateljiti s tim odbačenim dijelom nas. Poznato nam je da je prihvaćanje u osnovi ljubavi. Zato ne čudi što svi spominju važnost ljubavi prema sebi. No često je to puno lakše reći nego postići, stoga je bolje ići malim koracima pa se prvo sprijateljiti s onim dijelovima sebe koji nam nisu najdraži. Prakticiranjem toga s vremenom će doći i ljubav prema sebi, a potreba da se stalno dokazujemo, bilo samima sebi ili nekome izvana, više nas neće goniti – mrkva će napokon biti u našim rukama.

Centar Restart

Centar Restart

Centar Restart je mjesto rada na osobnom razvoju odraslih kroz metode tjelesno-orijentirane psihoterapije i ekspresivne art terapije.

Prijava na Newsletter