Svima nam je jasno da je stanje našeg uma u ovim trenucima važnije nego ikad. Naša mogućnost da se smirimo jedino je što možemo kontrolirati u ovim kaotičnim vremenima.
„Svaki put kad pročitam vijesti ili pogledam dnevnik stegne me oko srca, ali ne mogu si pomoći jer mi je, makar na trenutak, lakše kad znam što se događa. Strah me obuzima, otežano dišem, ne mogu spavati, a kad razmišljam o budućnosti i onome što nas čeka, imam osjećaj da ću poludjeti. Ne mogu više ovako. Kako da si pomognem?“ uznemireno me pita prijateljica.
Svi smo na neki način uznemireni i to je normalno u ovim neviđenim okolnostima. Informiranje u normalnim količinama je svakako preporučljivo, no zatrpavanje vijestima i neprestano slušanje o zabranama, porastu broja oboljelih i mrtvih, ekonomskoj propasti ili političkim manevrima – ubrzalo bi otkucaje srca i najsmirenijeg budističkog redovnika. Višegodišnja istraživanja kroničnih TV gledatelja i sljedbenika vijesti pokazuju da oni kontinuirano žive s povišenim strahom jer sve što gledaju počinju osjećati kao da se događa ispred njihovih vrata. Lako je upasti u začarani krug pojačane želje za informacijama jer nam gledanje vijesti daje trenutno olakšanje, no ujedno nas čini ovisnima o lažnom osjećaju kontrole koji dobijemo slušajući najnovija izvješća.
U svemu ovome najteže nam je prihvatiti upravo izostanak kontrole i suočavanje s neizvjesnošću. Neizvjesnost u ljudima izaziva popriličnu anksioznost. A to nije slučajno. Dio našeg mozga koji je zadužen za brigu o sigurnosti tijela stalno ažurira podatke iz okruženja u kojem boravimo te donosi zaključke o tome što je sigurno i odakle nam prijeti opasnost. Ako ne znamo što nas čeka iza ugla, vrtjet ćemo razne scenarije u glavi ne bi li dobili odgovor. Pod utjecajem straha, taj dio mozga se aktivira i mi automatski djelujemo na tri načina: krećemo u borbu, bježimo ili se ukočimo dok opasnost ne prođe. To su načini kojima nas mozak tjera na akciju, a time i mogući povratak u sigurnost. No, postoje situacije, poput ove, kada ne možemo ništa drugo nego čekati da opasnost prođe.
To je lakše reći nego učiniti jer najteže je prihvatiti neizvjesnost. Istraživanje ove teme pokazalo je da je sudionicima kojima je rečeno da će sigurno dobiti električni šok bilo manje stresno nego onima kojima je rečeno da će ga možda dobiti. To pokazuje da bi se radije suočili s boli nego neizvjesnosti.
Svima nam je jasno da je stanje našeg uma u ovim trenucima važnije nego ikad. Naša mogućnost da se smirimo jedino je što možemo kontrolirati u ovim kaotičnim vremenima. Dodatno paničarenje, briga i strah samo nam mogu odmoći jer dodaju još više stresa na ionako stresnu situaciju i time ugrožavaju naš imunološki sustav. Svaka misao koja uđe u um na kraju završi pohranjena negdje u tijelu jer ono što naša psiha ne može proraditi tijelo preuzima na sebe. Dakle, osim pranja ruku trebamo dobro oprati i misli.
Naš mozak voli rješavati probleme logikom i racionalno, no to mu često ne ide dobro, barem ne dugoročno. Da bismo si pomogli, moramo u taj proces uključiti i tijelo. Ako u tijelo unesemo osjećaj sigurnosti, bit će nam puno lakše umiriti i misli. Kako to učiniti brzo i efikasno? S obzirom na to da se bavim tjelesno orijentiranom psihoterapijom, granom psihoterapije koja se fokusira na interakcije tijela i uma i temelji na principu da tijelo i um djeluju u funkcionalnom jedinstvu, preporučujem sljedeće vrlo jednostavne vježbe disanja koje pomažu vratiti osjećaj sigurnosti u tijelo te tako smanjiti utjecaj pretjeranog razmišljanja na organizam.
U prvoj vježbi fokus je na aktiviranju dubljeg disanja. Stanite uspravno i fokusirajte se na dah. Udahnite duboko, a dok izdišete izgovorite ššššš – kao da nekog utišavate. Obratite pozornost na to kako se osjećate u području između prsa i trbuha, i radite to sve dok vam ne ponestane zraka, a onda udahnite. Ponovite ciklus osam puta. Zvuk ššššš je koristan za otvaranje dijafragme koja je često stegnuta u stanjima internaliziranog straha što nam ograničava disanje te zbog toga plitko dišemo. Otvaranje dijafragme disanjem pomaže da iz stanja zamrznutosti, koje prati osjećaj bespomoćnosti, postanemo više aktivni što nam vraća osjećaj vlastite moći.
Druga nas vježba odvodi u stanje opuštenosti. Duboko udahnite i izdahnite uz zvuk mmmm. Nježno stisnite usne i pokušajte naći razinu pritiska između njih koja stvara najviše vibracije zvuka kroz cijelu glavu. Puštajte zvuk dokle god možete, a zatim ponovno udahnite. Ponovite osam puta. Ovaj mrmljajući zvuk posebno je učinkovit za stimulaciju vagusa, glavnog živca živčanog sustava, koji je često previše napet, a ova nam vježba pomaže da ga ponovno pokrenemo i na taj način se opustimo jer se smanji napetost. Kao kad ponovno pokrenemo računalo pa bolje radi.
Nakon vježbi disanja ostanite još minutu sa sobom i provjerite ima li razlike u tome kako se osjećate sada u odnosu na prije. Ove vježbe možete odraditi mehanički, ali neće imati učinak ako ne obratite pozornost na to kako se osjećate. U tome će vam pomoći ova pitanja: ima li kakvih tjelesnih senzacija koje možete osjetiti? Ima li razlike u načinu na koji dišete? Kako je u glavi? Množe li se misli i dalje ili je ipak malo manji promet u glavi?
Neupitno je da će se mnogo toga u našim životima promijeniti, no zapitajte se bojite li se samog virusa ili neizvjesnosti i manjka kontrole u svojim rukama. Naš najbolji saveznik uz, ni previše ni premalo, informiranja i praćenja uputa stručnjaka, jest naša sposobnost da se vratimo u svoj centar. Da biste tamo stigli, nadam se da ćete odvojiti 20 minuta za sebe i malo dublje prodisati da se, uz ruke, i um pročisti pa nam se i neizvjesnost neće činiti tako strašna. Kad malo bolje promislimo, ionako nikad ne znamo što nas čeka u budućnosti, a malo prepuštanja i dopuštanja samom sebi da jednostavno ne znamo djeluje oslobađajuće.