Naš saboter ima razne taktike, a najčešće su: osuđivanje, natjecanje, izbjegavanje, žrtvovanje, sumnja, ugađanje, kontroliranje, racionaliziranje, perfekcionizam i unošenje nemira.
„Nikad ništa od mene. Taman kad se pokrenem u nekom boljem smjeru, kao da me nešto povuče iz dubine i zaustavi svaki pokret prema tome. Kakva je to sila u meni?“ riječi su kojima je započela jedna zanimljiva psihoterapija. Radili smo na unutarnjem saboteru i njegovim mehanizmima zaustavljanja našeg napretka.
Trenutak kad razotkrijemo unutarnjeg sabotera, najprije racionalno pa onda i emocionalno, jedan je od važnijih u psihoterapijskom procesu. Postajemo svjesni izuzetno jake sile koja živi u nama i koja će učiniti sve da ostanemo tu gdje jesmo. Svi imamo taj impuls u sebi. To je onaj dio nas koji nas zaustavlja u provođenju namjera, ideja i želja u stvarna djela, boji se promjene i nepoznatog, podmeće nam nogu. Zanimljivo je kako kod drugih vidimo njihovog sabotera, a vlastitom smo jako dobar odvjetnik.
Na taj način, naša uvjerenja pokreću neuspjeh i prije nego se on dogodi i otežavaju dugotrajniju promjenu. U konačnici dobijemo potvrdu tog negativnog uvjerenja – nikad ništa od mene, znala sam da će tako biti, ja sam nesposoban – i slično. Kada unutarnji saboter radi punom parom, čini nam se da bi bilo bolje da niti ne uspijemo. Što stvarno može biti bolno jer nam izgleda da se sve urotilo protiv nas. Netko se jest urotio protiv nas, ali nažalost to smo mi sami. Duboko shvatiti ovu, ne baš laku, činjenicu je ujedno i put prema izlazu. Za postaviti sebi pitanje: „Na koji način ja sabotiram samog sebe ili ovu situaciju?“ treba objektivno sagledati situaciju o kojoj je riječ.
Saboteri su zaštiti mehanizmi čiji korijeni sežu u rano djetinjstvo. Nastali su da bi nam pomogli preživjeti stvarne i zamišljene emocionalne i fizičke prijetnje. Sad kad smo odrasli, oni nam više ne trebaju, ali već su postali nevidljivi stanovnici našeg uma. Obrasci ponašanja i reagiranja iz sabotaže duboko su kodirani u našem mozgu kroz neuronske puteve. Kada se ovi neuronski putevi pokrenu, saboter nas „otme“ pa osjećamo, razmišljamo i djelujemo koristeći njegove obrasce.
Naš saboter ima razne taktike, a najčešće su: osuđivanje, natjecanje, izbjegavanje, žrtvovanje, sumnja, ugađanje, kontroliranje, racionaliziranje, perfekcionizam i unošenje nemira. Sudac je najjača ličnost sabotera. On se usredotočuje na ono što ne valja kod drugih, ali stalno je tu da i nas podsjeti što s nama ne valja i opsesivno upozorava na buduće rizike, a po potrebi aktivira i ostale sabotere. Natjecatelj je ovisan o postignućima da bi osjetio samopoštovanje i samopouzdanje. Usredotočen je na vanjski uspjeh što dovodi do radoholičarstva i gubitka dodira s vlastitim dubljim osjećajima i potrebama. Saboter koji izbjegava pretjerano se fokusira na pozitivno i ugodno. Izbjegava teške i neugodne zadatke i bježi od bilo kakvih sukoba. Žrtva ima stav „jadan ja“ i „nema mi pomoći“ kako bi na taj način dobio pažnju. Nakupljena potisnuta ljutnja često rezultira depresijom, apatijom i stalnim umorom. Sumnjičavac je često anksiozan i s kroničnim sumnjama u sebe i druge. Stalno očekuje nesreću ili opasnost. Ne vjeruje u dobre namjere drugih ljudi. Ako saboter pretjerano ugađa, onda ima jaku potrebu da se svidi drugima pa pomaže, spašava, laska. Ne mogu izraziti vlastite potrebe otvoreno i izravno, već to čine neizravno pa se ostali osjećaju obveznima vratiti „uslugu“. Kontrolora vodi velika unutrašnja anksioznost što ga tjera da kontrolira situacije i ljude te nameće svoju volju. Često je kritičan prema drugima. Racionalist se intenzivno fokusira na racionalnu obradu svega, uključujući odnose. Voli promatrati što se događa oko njega i analizirati to iz daljine. Gubi pojam o vremenu i sklon je skepticizmu. Perfekcionist ima potrebu za pretjeranim redom i organizacijom. Ako nešto ne može biti obavljeno besprijekorno, onda bolje da se ni ne radi. Nemirni saboter neprestano je u potrazi za većim uzbuđenjem u sljedećoj aktivnosti ili je stalno nečim zauzet. Rijetko je u miru i zadovoljan trenutnom aktivnošću. Bježi od neugodnih osjećaja i stalno traži novu stimulaciju.
Kako se može zaključiti, saboter i njegovi pratitelji ne predaju se lako i imaju dosta aduta u rukavu. Glavni cilj je manipulacija nama, a zatim i drugima da nas održe u zoni koja je po njima sigurna. Ako prokopamo malo dublje po tom dijelu sebe, vidimo da se iza svih tih lica krije velika potreba za sigurnošću i ljubavlju, a upravo strah od ponavljanja već doživljene boli stvara samosabotirajuća proročanstva. Ipak, s tim dijelom nas se može raditi i tako smanjiti njegov utjecaj na naš život. Da bismo to postigli, najprije ga moramo početi prepoznavati, a potom i osnaživati naše unutrašnje pomagače. To činimo razvijanjem pozitivnih osjećaja prema sebi poput empatije, strpljenja, suosjećanja i znatiželje. Svakako trebamo prihvatiti da će to biti proces koji će trajati dosta dugo jer saboter je s nama od samih početaka i dobro poznaje gdje smo slabi.