Iako je mnogima koji im se nađu na putu to neshvatljivo, narcis sebe doživljava kao planet oko kojeg se sunce vrti i druge ljude ponajprije shvaća ili kao one koji mu služe ili kao one koji ga ometaju.
U zadnje vrijeme javilo mi se nekoliko žena koje traže način kako natjerati partnera da potraži pomoć jer im zagorčava život. No pritom postoji jedna velika prepreka – radi se o partneru koji je po svemu sudeći narcis. Drugim riječima, zadnja osoba na planeti koja misli da joj je pomoć potrebna.
Živimo u društvu kojem, na žalost, ne manjka narcisa, bilo muškog ili ženskog spola. Iako je mnogima koji im se nađu na putu to neshvatljivo, narcis sebe doživljava kao planet oko kojeg se sunce vrti i druge ljude ponajprije shvaća ili kao one koji mu služe ili kao one koji ga ometaju.
Kako zapravo nastaje narcis? Na početku našeg života, u ranom djetinjstvu, svi smo narcisi. Implicitno vjerujemo da smo centar svijeta, što nam se i potvrđuje, jer na nama je samo da pokažemo potrebu i svijet u obliku roditelja izlazi nam u susret. Ljudi koji su „zapeli“ u narcizmu, bilo da se radi o svakodnevnim stvarima u kojima stav „ja i samo ja“ često dolazi do izražaja ili o ekstremnim slučajevima u kojima je riječ o patologiji, ostali su u toj ranoj fazi psihološkog razvoja. Narcis ne nastaje sam od sebe već je „proizvod“ okruženja koje ga je oblikovalo.
Da ne bi bilo zabune, uglavnom svi imamo neke zaostatke vezano uz narcizam koje nismo najbolje savladali, no razlika je u tome na kojoj smo razini te ljestvice. Što su naše potrebe bile manje zadovoljene u periodu stvaranja našeg osjećaja sebe u djetinjstvu, to smo na višoj razini ljestvice nezdravog narcizma.
Emocionalna praznina u narcisa je golema crna rupa. Proporcionalno toj praznini izgrađena je vanjska slika koja prikazuje moć i snagu koju vole manifestirati nad slabijima od sebe. Ljudi čije živote narcisi dotiču pored njih se osjećaju zastrašeno, bespomoćno, pregaženo, bezvrijedno i poniženo. Iz tog stanja uma čini im se da se iz mreže koju narcis plete oko njih ne mogu izvući.
Međutim, ma koliko se situacija naizgled doimala bezizlaznom, postoje strategije koje pomažu da izađemo iz tog nezdravog odnosa. Najprije treba odustati od pomaganja narcisu i okrenuti se na pomaganje sebi. Nakon što to usvojimo, drugi je korak udubiti se u vlastito iskustvo i promatrati svoje ponašanje koje pridonosi ostanku u njihovoj blizini. Kakva je naša reakcija na narcise uvelike je određeno našom osobnom povijesti i prethodnim iskustvima s takvim ličnostima. Ako nas narcisi prate od rođenja u obliku jednog ili oba roditelja, ako smo posramljivani tijekom djetinjstva od naših ukućana, ako smo bili stidljiva i povučena djeca kojom su druga djeca manipulirala i iskorištavala ih, ako postoje situacije u vezama ili na poslu gdje se naše povjerenje olako izigra i često nas se iskorištava, tada smo osjetljiviji i podložniji utjecaju narcisa od ljudi koji takva iskustva nemaju.
Cilj je shvatiti što se događa u nama, a što je potaknuto njima. To je naravno puno lakše reći nego učiniti jer naše reakcije na narcisa su kompleksne i nisu uvijek negativne. I u nama negdje postoji emocionalna rupa koja se hrani u njihovoj blizini, osobito ako imamo nezavršenog posla s narcisoidnim roditeljem. Nesvjesno živimo u uvjerenju da ako se on ili ona promijene i mi ćemo napokon biti viđeni, voljeni i prihvaćeni. Oni, s druge strane, trebaju osobe u svojoj blizini koje će im služiti za reguliranje njima nepodnošljivog osjećaja srama koji se u velikim količinama krije u pozadini svake narcisoidnosti. Štoviše, sve će učiniti da bi ga prekrili pa će ono što se izvana događa prevesti na „svoj jezik“, te je zato u njihovom svijetu tako učestalo iskrivljivanje činjenica, poricanje i bezrezervno laganje. Fantazija kojom podržavaju vlastitu veličinu i svemoć pod svaku cijenu mora biti obranjena. Ako nam je samopouzdanje i samopoštovanje na vrlo klimavim nogama, teško da ćemo im se uspjeti oduprijeti.
Istina je da se narcisi ne mijenjaju, a po mom iskustvu i iskustvu mojih kolega rijetko kad dolaze preispitati razloge svog ponašanja. Čak i ako se u tome okušaju, vrlo brzo odustanu jer ne mogu podnijeti da im netko ukazuje na njihove nedostatke i manjkavosti u ponašanju pa čak i na vrlo blag i tolerantan način. Već spomenuti sram, a zatim bol i ljutnju koji u pozadini njihovog psihološkog života kuhaju od djetinjstva, nezamislivo im je priznati, a kamoli svjesno prizvati i iscijeliti.
Preporuka za ljude koji žive u sjeni narcisa, bilo privatno ili poslovno, jest da pogledaju u vlastiti unutarnji ponor koji ih je doveo do toga da budu nečiji „otirač za noge“ i da ne žrtvuju svoj život radi iluzije da im mogu pomoći. Cijena koja se za to plaća je jednostavno prevelika, a zove se - gubitak sebe.