Vlastitim stilom vezivanja programirani smo da u određenim situacijama reagiramo na predodređeni način.
„Osjećam da veza guši moju slobodu. Iako sam u braku, osjećam se usamljeno. Bojim se da ću biti povrijeđena ako otvorim srce. Stalno sam u strahu od ostavljanja. Ne osjećam da me osoba preko puta razumije.“ Ovo su uobičajene izjave s kojima se susrećem u radu s klijentima, a svaki od ovih problema je bolan i dotiče najdublje dijelove ljudskih života.
Razumijevanje njihovog porijekla zahtijeva dublje upoznavanje sa svime što stoji iza ovakvih izjava – osobnom prošlošću, stanjima u sadašnjim i prijašnjim vezama, osobnošću, navikama i slično. S novim otkrićima u polju zakonitosti funkcioniranja ljudskog uma moguće je kreirati mape koje omogućuju prilično precizno objašnjenje mnogih problema s kojima se susrećemo, vjerujući da su naša gorka sudbina. Jedna od tih mapa je i tzv. teorija vezivanja koja je uvelike olakšala razumijevanje odnosa i načina na koji u njima funkcioniramo.
Uobičajeni scenarij: upoznamo nekog, odnos se počinje razvijati u nekom smjeru i nađemo se u vezi. Nakon početnog zanosa, polako počinjemo osjećati strah, tjeskobu, gušenje, preveliki fokus na partnera i brojne druge popratne pojave koje otežavaju prepuštanje odnosu o kojem smo do jučer maštali. Otkrijemo dio naše ličnosti koji kao da nas usiše i koliko god analizirali i trudili se opustiti, nešto iznutra priječi nam put prema tome. Ono što se pojavilo između nas i slobodnog prepuštanja jest naš način vezivanja.
Teorija vezivanja navodi tri glavna načina vezivanja prema kojima ljudi doživljavaju i reagiraju na bliskost u vezama, a one su istovjetne načinima na koji djeca reagiraju na vezivanje s majkom ili primarnim skrbnikom. To su: sigurno, anksiozno i izbjegnuto vezivanje. Ljudi sa sigurnim vezivanjem osjećaju se ugodno u odnosima i ne gube osjećaj sebe, ljudi s anksioznim vezivanjem često su zaokupljeni odnosom i zabrinuti je li partneru doista stalo, a ljudi s izbjegnutim vezivanjem poistovjećuju bliskost s gubitkom slobode i nastoje ju svesti na minimum.
Svi ljudi u našem društvu, bilo da su se tek upoznali s nekim ili su u braku 40 godina, ulaze u jednu od ovih kategorija. Razumijevanjem stila vezivanja može se precizno predvidjeti ponašanje u bliskom odnosu jer smo vlastitim stilom vezivanja programirani da u određenim situacijama reagiramo na predodređeni način. Različiti načini vezivanja dovode do različitog shvaćanja intimnosti i zajedništva, rješavanja konflikta, stava prema seksualnosti, kapaciteta izražavanja svojih potreba i osjećaja, očekivanja od partnera i odnosa.
Iz ove perspektive postaje nam jasnije da ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi neki odnos izvukao najbolje od nas već da nam je ona poticaj da bolje upoznamo ono što se događa iza kulisa u našem nesvjesnom životu. Naš „slobodni“ izbor partnera proizvod je našeg nesvjesnog koje ima vlastiti plan puta. Ako pogledamo u svoje izbore, možemo vidjeti da postoje poveznice u odabiru i da često nalijećemo na slične ili iste probleme samo malo drugačije upakirane.
Teorija vezivanja utemeljena je na našoj primarnoj potrebi, a to je potreba za vezivanjem koja počinje u maternici i završava našom smrću. Evolucijski, vezivanje i ostajanje u grupi omogućilo nam je preživljavanje i napredak. Potreba da se vežemo za nekoga toliko je važna da u našem mozgu postoji biološki mehanizam odgovoran za stvaranje i reguliranje veza s figurama vezivanja – roditeljima, djecom, partnerima ili prijateljima. Taj se mehanizam zove sistem vezivanja i sastoji se od emocija i ponašanja koja osiguravaju da osjetimo sigurnost i zaštitu bivanjem u blizini naših najbližih. Ovaj mehanizam objašnjava zašto djeca kad su razdvojena od majke postaju ljuta, traže ju i nekontrolirano plaču dok se opet ne pojavi i ne uspostavi kontakt s njima. To se ponašanje naziva protestno ponašanje, a kad smo odrasli i dalje ga često nesvjesno koristimo u odnosima.
Teorija vezivanja nam pokazuje da naše ponašanje u vezi nije patološko već itekako razumljivo s obzirom na naš stil vezivanja. Ponašanja koja se čine pogrešnima i čudnima, koja znamo osuđivati i komentirati, kroz teoriju vezivanja su razumljiva, predvidiva pa čak i očekivana. Ostajete s nekim iako on nije siguran da li vas uopće voli? Razumljivo. Kažete da vam je dosta i onda se nakon par minuta predomislite, i tako godinama? Također razumljivo.
Je li takvo ponašanje djelotvorno i vrijedno truda drugi je par postola. Ljudi sa sigurnim načinom vezivanja znaju kako učinkovito komunicirati o svojim potrebama i očekivanjima u vezi, a isto tako znaju odgovoriti djelotvorno na partnerove potrebe bez ulaska u protestno ponašanje. Za nas ostale, razumijevanje vlastitog modela ponašanja je tek početak puta prema tome.