Naša je psiha stvorila unutarnje kritičare da nas zaštiti tako da nam količina, snaga i sadržaj njihovih poruka mogu dati naznake onoga što se događalo u nama tijekom ranog djetinjstva kojeg se ne sjećamo.

Ljubav prema sebi zahtijeva hrabrost da razmislimo gdje se točno nalazimo, hrabrost za razmatranje gdje želimo biti, upornost u težnji da budemo bolja verzija sebe i upoznamo svoje pravo ja.

Sram postaje problematičan kada ga internaliziramo i stvorimo preoštru procjenu sebe kao osobe.

Ako poznajemo sebe i osnove ljudskih reakcija, te smo naučili prepoznavati u kojem smo stanju trenutno – borbe, bijega ili zamrzavanja – traumatsko iskustvo izvana neće imati toliki utjecaj na nas da zapnemo u njemu.

Moć nije nešto što bismo trebali (ili možemo) izbjegavati, niti je nešto što nužno uključuje dominaciju i pokornost.

Je li zbilja neznanje blaženstvo ili trebamo preispitati svoje uvjerenje da nas ono što ne znamo neće povrijediti?